da, moguće je objaviti post 09.05.2012. nakon zadnjeg koji je objavljen 30.09.2008.
ne toliko tehnički koliko fizički. bloger je nakon triipo godine reko: ne znam kud ću sa sobom, pa evo me tu!

...

evo upravo sam se nanovo posrala po svom virtualnom smeću i žao mi je onoga tko ovo čita.
isto tako me ovo nevjerovatno zabavlja.

do slijedećeg sranja za par godina :D

Slučajno zalutalog čitatelja uputiti ću u situaciju: dakle, u prošlom postu sam histerizirala zbog upisa (tada je bio još siječanj) na željeni fakultet, točnije arhitektonski.

I...

Upisala sam. Zaista sam upisala

Već nas sad dave s ovim, onim, a još nije ni pravo počelo. Ali sve je bolje od one neizvjesnosti i strepnje.


Sjećam se kako sam trčala Klaićevom kao luđak poslije crtanja. Prije toga sam plakala kao kišna godina sama na igralištu jerbo sam zajebala bila žešće to crtanje. Onda je došao neki lijepi pas, pronjuškao me i polizao (da, samo je falilo i da me zapiša, bila bi u kompletu). Baš je to bilo lijepo i slatko od njega. Nazvala sam mamu i proklinjala što me je rodila. Imala sam normabela u torbi i mogla sam riješiti stvar. Ali, sutra je drugi dio. Moram još i noćas učiti, ponavljati za povijest umjetnosti. Ne mogu to napraviti. Uz sve, neću se iznevjeriti i uzeti sedative. To je lakša varijanta. Dižem se i odlučujem se primiriti.

Ne mogu.

Sjećam se... Trčim Klajićevom kao luđak. Smješkam se. Žuri mi se. (Ljudi me gledaju, ali ko ih jebe sad). Dolazim do trga i ukrcavam se. Sjedam. Slušam Le Petitte Fille de la Mier od Vangelisa. Suze mi klize. Ne mogu se suzdržati, a ne volim plakati u javnosti.

Krošnje.

Shvatila sam da nikad nisam gledala visoko dok se vozim. Uvijek mi se pogled vukao po asfaltu. Po crtama. I još uvijek se vuče. Ali tad...

...nebo nikad nije bilo plavije, krošnje nikad nisu bile zelenije, a ja nikad nisam bila tužnija...

...tako tužna ljepota...
(upropastila sam sve)

došla sam doma i do jedan sat u noći štrebala pov umj, ali isplatilo se. Koliko god inače govorila da želim odustati od svega, ipak to ne učinim.
Dan poslije svega uzela sam napokon normabele, ali prije toga sam otišla u park u blizini i pošteno se isplakala (ljudi su me gledali, ali ko ih jebe). A tako je to kada sam hipersenzibilna. Ostala sam bez normabela. Sranje. Moram već nešto drugo nabavit, ono, just in case. Ali o-tom-po-tom.

Vijest da sam upala me dočekala kada sam sa mamom brala jabuke ili neznam šta. Onda smo jeli domaće kruške. Žute. Zapravo, mama ih je brstila, ja sam ih malo grickala. Nisu mi ostavile dojam.

I evo me sad.



Pronašao sam definiciju Lijepog - svojeg Lijepog. To je nešto vatreno i tužno, malko maglovito, što daje maha nagađanju... Misterij, žaljenje također su obilježje Lijepog.
C. Baudelaire

kako ga volim kako ga volim

izbjeći ću staro pravilo da pišem postove samo kada sam u kurcu, pa eto pišem sada kada mi je sve smiješno.
svi blogovi su zamrli i ljudi su se preselili na myspace.
jebiga.
meni ne treba ni msn ni myspace ni televizor.

evo, konačno je pala odluka da idem na arhitekturu.
a ljudi me plaše s prijemnim... šta sam sve čula...
ma da.

kao morat ću napraviti pred "komisijom" kamen mudraca i kulu od karata.
(e bravo, sad si to napravila, upadaš na arhitekturu)

jednostavno je fantastično kako mi se ništa ne da.
osjećam se debelo.

samo da se dobro pripremim i upišem bez plaćanja. (ha, previše tražim?)
samo da prođe ovih par mjeseci.
ali uostalom treba biti živ ovih par mjeseci i pišat krv.

no ne da mi se uzrujavat. petak je. i ne idem van, nego vježbat matematiku.

Da, ne mogu jednostavno vjerovati da sada pišem post. Mislila sam da nikad više neću ništa napisati. Ne da mi se, a i neznam ima li smisla. Jedva sam se sjetila i korisničkog imena i lozinke.

Ne znam o čemu da pišem osim kako sam u kurcu.
Inače uvijek pišem post kada sam u kurcu.
To je isto kao kad se vjernici mole Bogu.
Najčešće kad im je teško ili im nešto treba ili šta ja znam...

Treba sad odlučiti što ću studirati.
Čime ću se baviti vjerojatno do penzije. Ili možda neću.

Da, sad je sve lijepo i krasno.
Pa ja više ne mogu u svojoj koži.
Ili sam samo u nekoj prolaznoj fazi.
Pa mi sutra bude bolje...

Da ili ne
ne ili da
da ili ne
ne ili da

crte se opet ponavljaju
crte crte crte crte
ja blejim kao budala kroz prozor tramvaja
crte se ponavljaju
crte se ponavljaju
crte
crte
crte
crte
da ili ne
ne ili da
da ili ne
ne ili da
ne mogu si pomoći

cijeli dan hodam po kući ko Baltazar
ne mogu ništa raditi
ne mogu ni misliti
luda sam
crte
crte
crte
crte
svjetla
svjetla
svjetla
svjetla
neki moj svijet...



S racionalne strane, imam ljubavnih problema. Stalno se moraju krivi zaljubiti u mene. Također, ja se moram slijedeći to pravilo opet zaljubiti u krive. A ti krivi se zaljubljuju u... zaljubljuju li se uopće?
Kako mi je krenulo, već će proć 2 godine a da nisam našla problem zašto nisam našla nekog koji bi mene volio a i ja njega. Znam da imam visoke kriterije. A opet kada dam šansu nekome opet se ispovrjeđujemo i useremo i tako u krug.
Nemam sreće zasad.
Jebiga.

Opajajmo se (C. Baudelaire)

do daljnjega.............................

NEZNAM

već je korov obraso ovaj blog...
ne da mi se pisat.
jednostavno osjećam mentalni umor i "dosta mi je svega" osjećaj.
i umrlo mi je suosjećanje. malo.
mozak me trga, mozak mi šizi... šta ću kad danas nisam normalna.
što ću kada sam možda jedina ovakva na svijetu.
što vam mogu kad me ne možete razumijeti.
što mogu što je ovo moja tajna koju jedino ja znam.
vidite, ništa ne mogu...
ne mogu razmišljati što ću sutra raditi.
u ovakvom stanju mi se čini da sutra nikako neće doći.
daleko je to.
a zapravo vrijeme nikad nije daleko.
i koliko god stajala na jednom mjestu, vrijeme će mi doći ususret.
jedino.
da.

i nije to to što bi...neeeeeeeeeeznaaaaammmm.......

zapravo sam mislila prepisati jednu pjesmu
svinja mi se jako.
(zapravo sam bez veze izvukla čitanku iz stranih književnosti koja je bila već 3 god u ormaru i otvorila se na ovoj pjesmici)

JAKO sviđa

STRANAC

-Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku,
sestru ili brata?
-Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
-A prijatelji?
-Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.
-A domaja?
-Ne znam, pod kojom je širinom smještena.
-Ljepota?
-Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
-Zlato?
-Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
-Pa što onda voliš neobični stranče?
-Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje...divne
oblake!

Charles Baudelaire



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Kako je život zanimljiv.

Vrlo zanimljivo...

Prvo da napišem nešto o stanju u kojem se nalazi stvaratelj ovog posta.
Samo da se javim...nakon dugo vremena...
ne želim poticat čitatelja da učini argumentum ad miseri cordiam jer bi to bio moj error fundamentalis.
ipak petitio printipi... mirna nikad ne bi mogla takvo što. šmrc.

nastavljam sa margaritas ante porcos........
(iliti s biserima pred svinje)

sad sam lijepo mogla zaboraviti izvijestiti čitatelja o mom zdravstvenom stanju...
obavljena mi je bilateralna tonsillektomija (a.k.a. obično vađenje mandula) i sad me sve boli. ajoj.
no srećom, tekovine današnje visoke civilizacije su između ostaloga i voltareni koji mi omogućuju da više uživam u ovom životu bez boli, bez muke... i tako bla bla bla. uglavnom, ne bi ste vjerovali da me manje boli grlo ako popijem voltaren... ovo je zbilja sad jako glupo.

vidi se da sam napeta ko puška, saču da sipam mudre misli......vidi ti filozofa... hahahahahahahahahahahahahaha..............


Idemo raspravljati o smislu života...


Ako nitko nije dao konačni odgovor na pitanje "a koji je to smisao života???", onda je realno za očekivati da ga ni jedna obična benigna usijana mirnina glavica neće moći dati.

Ako nitko još na to nije odgovorio, je li onda moguće da je postavljeno krivo pitanje?

Možda smisla baš nema. I nema se više što tražiti.

Nema smisla.
Nema pitanja.
Nema ničega.

No da ne bude ovdje kraj toj cijeloj priči, u meni se pobudio nagon za traženjem najlogičnijeg smisla, nečega što bi moglo držati vodu, nečega što bi me moglo obmanuti da pomislim da zapravo život ima smisla... Ma ipak sam ja samo hrpa mesa. (uf, što volim svoju hrpu mesa)

Cijelo vrijeme čovječanstvo traži neku konstantu.....
Konstanta bi dakle bila zakon po kojem se nešto događa.
A taj zakon bi mogli odmah poistovjetiti s religijom. (ajmo zanemariti animizam i sl. vjere)
Dakle imamo fizikalne zakone (F=m*a; E=m*c*c) koji objašnjavaju materijalno ali nemamo jebene zakone koji će objasniti zašto se neko dijete rodilo s sidom i bez obitelji a neko se rodilo veselo i sretno, zašto smo baš u tijelu u kojem jesmo i zašto nam se događa to što nam se uopće događa!!!!
(zapravo imamo Murphyieve zakone.)

Kad se sve komponente naših života zbroje, oduzmu, pomnože i podijele trebala bi (ako ima nekog smisla) ostati konstanta.

konstanta=K

ne mogu to objasniti.
oduvijek se u ljudske poslove miješao bog i slični jer je sve moralo ispasti prema k.
ali zato prisutstvo nekih viših sila je to moglo ispraviti (jednom davno)......
dakle=

(1) dobar čovjek * pakao = k
loš čovjek * raj = k

o da.... otkrila sam formulu kršćanstva!!!
No, ako se makne raj i pakao (tko u 21. stoljeću vjeruje u raj i pakao?) nastaje sranje.

(2) dobar čovjek = k
loš čovjek = k

(sad ćemo izjednačiti)

(3) dobar čovjek = loš čovjek (?)

u duhu ateizma i agnosticizma želim objasniti o čemu je riječ. U postupku (1): ako je na zemlji živjelo đubre i jedan dobar čovjek, bog jednostavno ne može dopustiti da se oboje jednako crvaju u grobu pa zato je osmislio sustav nagrada (raj i pakao) po kojima će napraviti pravilnost da onaj loš ide uvijek u pakao a onaj dobar uvijek u raj. Dakle viša sila je uplela prste i sve je ispalo tako da ispadne k. I sve je bilo super.

No nešto je pošlo naopako. Kako mi znamo od čega je otprilike građen svemir tako mi znamo da se najvjerojatnije poslije smrti ne teleportitamo u neku daleku galaksiju imena raj ili pakao nego se jednostavno raspadnemo. šmrc. (a zapravo tko zna što se s čovjekom dogodi)

Ljudi hoće k.

Ljudi hoće sve više ono što je predvidivo... o tome sam jednom davno pisala (ah, taj Max Weber)

(3) konkluzija 21. stoljeća
radi što hoćeš tako te ionako neće boljeti zloća kad se budeš raspadao. sve je relativno.
da, sve je relativno.

Do What Thou Wilt Should Be The Whole Of The Law.

i sada sam se zajebala jer više neznam što sam htjela reći...
što je taj k.
ima ili nema smisla.
jer ja sa svojim k želim naći još jedan K (da, veći K)
jer želim nešto sebi objasniti i olakšati
i tako u krug
a hoću li si ikad objasniti?
postoji li uopće pravilnost?
neznam
neznam

ja samo znam da dišem i da živim
ja samo znam da mogu spoznati svijet na razini svojih 5 osjetila
ja samo znam da sam sada mirna
ja samo znam da sam sada u ovom tijelu
tko zna gdje ću biti za 500 godina
nema nekog smisla

joj kako ću sutra jesti vrganje

21.05. sedamnaest mi je godina tek moooooooooooooooooooo

ovo sam ja dok sam još uvijek imala 16. koja je razlika? nije mi ništa izraslo novo, ista sam ko i sa 16
ja volim sebe
samo sebe
jedino sebe
ha ha ...
:))

juuuuuuuuuuuuuuhuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!!!
:))
juuuuuuuuuuuuuuuuuhuuuuuuuuuuuuuu!!!

Kod mene je već opće pravilo da jednostavno moram napisati post baš kada imam najmanje vremena. Tolko mi toga visi na grbači...

Da, možda imam gastritis.
To je sranje.

A možda sam hipohondar.
Možda bi me hrvatske bolnice prije poslale prije na psihijatriju nego da mi nešt dijagnosticiraju.
Šta serem, nisam ni bila kod gastroenterinologa (valjda se tak piše).

Sače mi rođendan.
Uskoro.
Fuj gadi mi se.
Saču morat kupovat alkohol da častim frendice a zapravo bi najrađe sve sama polokala...
Serem, nisam ja takva.
Zašto bi slavila rođendan. ?
Uvijek puno želja, želja, želja, zelja, zelja, zelja, kupus, sarma, pokvareno meso.

Neki dan je doletjela muha i iznjela svoja jajašca u hranu moga mačka.

Još se sjećam poruke koju sam dobila za svoj 16 rođ. "Sweet sixteen." Eh da....
A šta ću...
Zapravo još uvijek imam vremena da popravim utiske svoje 16-te godine.


Što god može poći gore, poći će gore.

Ali kad malo bolje promislim, kad budem imala 70 i više (još bolje, ako to doživim) sve bi dala da imam 16.

Stoga, zašto očajavati???
Čemu očaj ljudi moji?
Sve bi tada dala na svijetu da imam 16 godina!!!

Kako sam sretna što ću imati 17 godina tek!

Odoh se ubiti.
Ne.

Znate ona sranja da čovjek u nekom trenutku života treba promisliti o svom životu.?
Nemojte to činiti.

Zaista nemojte to činiti.
Jer bacate se u svijet relativnosti.

Kad bi mogla u što vjerovati.
Ali ne vjerujem u ništa.


NIŠTA.